Dijana Merey Sarajlija
foto: Hrvoje Sarajlija
Rođena sam jedne zvjezdane ljetne noći početkom osmog desetljeća dvadesetog stoljeća.
Odrasla sam na obroncima Medvednice okružena cvrkutom ptica i snježnim pahuljicama, ali i ljudskom neslogom, jalom i nezadovoljstvom. Dok sam godinama bezuspješno pokušavala pomiriti ovaj nesklad, izrasla sam u veliku maštalicu o skladnijoj okolini, skladnijem društvu i skladnijoj samoj sebi.
Od mame, svog najvećeg oslonca – čiji me prerani odlazak s ovog toliko dragog joj svijeta, ispunio bolnom i nenadoknadivom prazninom – naslijedila sam upornost, kreativnost, zaljubljenost u život i ponešto altruizma koji nikad nije dosegao majčinu neiskvarenost, kvalitete i razmjere.
Od tate, najvećeg izvora zabave i buke u kući – čiji je glas sestru i mene večernjim pričama nježno pratio u san, ali nam i svakodnevno neumorno osvještavao turobnost svijeta odraslih – naslijedila sam izgled, smisao za izmišljanje i pričanje priča i vječito nezadovoljstvo životnim nepravdama.
Iako mi nije bila u rodu, od tete Ilonke – moje drage susjede, čuvalice i razbibrige u dosadnim trenucima malaksalosti uzrokovane prečestim dječjim pobolijevanjima – naslijedila sam ljubav prema blagodatima prirode i, između obloga od sirovih krumpira i uvaraka od koprive, pokupila mrvice mudrosti naših predaka kojima je teta Ilonka, u obliku najslasnijeg kruha, obilovala.
Najdraža nasljeđa iz djetinjstva nastojala sam kasnije pažljivo podijeliti sa svojom obitelji – Hrvojem i našom djecom Nikom i Lukom – pomno u njih utkati sve što me dotad obogatilo, ali i s njima stvoriti sve što mi je nedostajalo. I upravo su oni danas moji najpouzdaniji bodritelji i tješitelji; bistritelji mojih misli, htijenja i snova.
Rođena sam jedne zvjezdane ljetne noći početkom osmog desetljeća dvadesetog stoljeća.
Odrasla sam na obroncima Medvednice okružena cvrkutom ptica i snježnim pahuljicama, ali i ljudskom neslogom, jalom i nezadovoljstvom. Dok sam godinama bezuspješno pokušavala pomiriti ovaj nesklad, izrasla sam u veliku maštalicu o skladnijoj okolini, skladnijem društvu i skladnijoj samoj sebi.
Dijana Merey Sarajlija
foto: Hrvoje Sarajlija
Od mame, svog najvećeg oslonca – čiji me prerani odlazak s ovog toliko dragog joj svijeta, ispunio bolnom i nenadoknadivom prazninom – naslijedila sam upornost, kreativnost, zaljubljenost u život i ponešto altruizma koji nikad nije dosegao majčinu neiskvarenost, kvalitete i razmjere.
Od tate, najvećeg izvora zabave i buke u kući – čiji je glas sestru i mene večernjim pričama nježno pratio u san, ali nam i svakodnevno neumorno osvještavao turobnost svijeta odraslih – naslijedila sam izgled, smisao za izmišljanje i pričanje priča i vječito nezadovoljstvo životnim nepravdama.
Iako mi nije bila u rodu, od tete Ilonke – moje drage susjede, čuvalice i razbibrige u dosadnim trenucima malaksalosti uzrokovane prečestim dječjim pobolijevanjima – naslijedila sam ljubav prema blagodatima prirode i, između obloga od sirovih krumpira i uvaraka od koprive, pokupila mrvice mudrosti naših predaka kojima je teta Ilonka, u obliku najslasnijeg kruha, obilovala.
Najdraža nasljeđa iz djetinjstva nastojala sam kasnije pažljivo podijeliti sa svojom obitelji – Hrvojem i našom djecom Nikom i Lukom – pomno u njih utkati sve što me dotad obogatilo, ali i s njima stvoriti sve što mi je nedostajalo. I upravo su oni danas moji najpouzdaniji bodritelji i tješitelji; bistritelji mojih misli, htijenja i snova.
foto: Hrvoje Sarajlija
U svojoj me recenziji moje prve slikovnice, Renata Rade nazvala „pjesnikinjom i plesačicom“. Oduševljena i pomalo iznenađena tim laskavim epitetima, shvatila sam da bi to zaista ukratko bio opis onoga što se trudim biti.
Ne smatram se baš jednom od pjesnikinja na koje je mislio portugalski književnik José Saramago kad je u svojoj Bilježnici napisao da su pjesnici „ljudi koji riječi stavljaju na pravo mjesto“. No, svakako spadam među neumorne tragače za neiscrpnim bogatstvom riječi.
Što se tiče onoga „plesačica“, ni Renata ni ja pod tim pojmom u mom slučaju ne podrazumijevamo virtuoznog izvedbenog umjetnika, nego rast, razvoj i učenje kroz kreativni pokret i plesnu igru.
U najranijim godinama formalnog obrazovanja, život me jednog dana za ruku poveo u Školu za ritmiku i ples (sadašnju Školu suvremenog plesa Ane Maletić), koja će, bez da sam ja to sebi posebno zacrtala, postati i ostati niti vodiljom onoga čime se danas bavim. Kasnije, umjesto priželjkivanog studija arhitekture, svojom me logikom isti taj život uputio na Filozofski fakultet, gdje sam se još više zaljubila u oduvijek mi najmilozvučniji francuski jezik i u novootkriveno mi polje interesa i veliku strast – fonetiku.
Upravo me ta strast, u kombinaciji s mojim najdražim načinom izražavanja – plesnom umjetnošću, usmjerila prema Poliklinici za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG do radnog mjesta fonetske ritmičarke, što bi ukratko značilo da kreativnim pokretom i plesom potičem govorno-jezični razvoj djece s teškoćama upravo na tom planu.
Prilagođavajući im neprestano priče i pjesmice, sve svjesnija njihovih potreba i sve sigurnija u svom pozivu, osvijestila sam da mi je postalo lakše, brže i jednostavnije, a na kraju i svrsishodnije, sama osmisliti ciljanu situaciju / igru / pjesmicu / govornu cjelinu, nego tragati za njom. Tako su se iz poteškoća počele rađati smjernice, jer kad vas dijete ne razumije i te kako postajete motivirani „staviti pravu riječ na pravo mjesto“, pravu rimu u pravi stih, pravi glas u pravi slog.
Na kraju se, dakle, ipak bavim arhitekturom, jer jezik je arhitektura misli. „Mišljenje je djelovanje u zamišljenom prostoru“, rekao je lijepo profesor Mihovil Pansini, a misli prenosimo jezikom. Stoga, ako se dijete ne kreće, ne istražuje sebe u kontaktu s konkretnim prostorom, teže će izgraditi svoje misli i naučiti ih izražavati putem jezika, čime slabi i njegova sposobnost učenja.
Nakon višegodišnjeg osmišljavanja kako kroz igre u prostoru oživjeti riječi, igrati se njima da bi naučili izgrađivati misli, riječi su se počele poigravati sa mnom i u svakodnevnom životu, vezano uz neku proživljenu situaciju, igru, razgovor, svađu, nezgodu… Tako se 2006. g. dogodila i Krava koja je bila plava, moja prva stihobasna prava. No, tada još nije niti znala da je stihobasna, a kamoli da je pred njom blistava stihobasnična karijera!
Jednostavno je, spletom okolnosti, par godina kasnije, u društvu još nekih likova iz mojih priča u stihovima, došetala do nakladničke kuće FoMa i urednice Roberte Šimunić, kojoj se toliko svidjela da ju je, uz prijatelja joj Konja, odlučila objaviti! I još k tome prihvatila ideju da ilustratori budu moja djeca, Nika i Luka, te da njihov otac, moj dragi Hrvoje, fotografira njihove uratke kako bi ušli u pravu, pravcatu – našu prvu slikovnicu, objavljenu 2015.g. Hvala joj!
Dok je Krava tražila svoj put, ja sam i dalje tražila svoj. Tako sam, uz već spomenuti rad s djecom s poteškoćama u govorno-jezičnom razvoju, predavala francuski jezik u više škola stranih jezika, prevodila s hrvatskog na francuski jezik i obrnuto te nekoliko godina bila vanjska suradnica na Katedri za francuski jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Neumorno upućujući sasvim malenu i onu već pomalo odraslu djecu na istraživanje, učenje i rast, i sama sam ušla u začarani krug cjeloživotnog napredovanja kroz plesne, dramske, lutkarske, literarne, likovne, poslovne i druge edukacije.
U takvoj neprestanoj razmjeni vlastitog i tuđeg rasta, osobnog učenja i podučavanja drugih; u toj šumi glasova od kojih me svaki jednako privlačio, sve jasnije i preciznije čula sam jedan sasvim novi glas – glas svog vlastitog stvaralaštva. I hrabro za njim krenula prema mjestu na kojem ste me sada pronašli!
foto: Hrvoje Sarajlija
U svojoj me recenziji moje prve slikovnice, Renata Rade nazvala „pjesnikinjom i plesačicom“. Oduševljena i pomalo iznenađena tim laskavim epitetima, shvatila sam da bi to zaista ukratko bio opis onoga što se trudim biti.
Ne smatram se baš jednom od pjesnikinja na koje je mislio portugalski književnik José Saramago kad je u svojoj Bilježnici napisao da su pjesnici „ljudi koji riječi stavljaju na pravo mjesto“. No, svakako spadam među neumorne tragače za neiscrpnim bogatstvom riječi.
Što se tiče onoga „plesačica“, ni Renata ni ja pod tim pojmom u mom slučaju ne podrazumijevamo virtuoznog izvedbenog umjetnika, nego rast, razvoj i učenje kroz kreativni pokret i plesnu igru.
U najranijim godinama formalnog obrazovanja, život me jednog dana za ruku poveo u Školu za ritmiku i ples (sadašnju Školu suvremenog plesa Ane Maletić), koja će, bez da sam ja to sebi posebno zacrtala, postati i ostati niti vodiljom onoga čime se danas bavim. Kasnije, umjesto priželjkivanog studija arhitekture, svojom me logikom isti taj život uputio na Filozofski fakultet, gdje sam se još više zaljubila u oduvijek mi najmilozvučniji francuski jezik i u novootkriveno mi polje interesa i veliku strast – fonetiku.
Upravo me ta strast, u kombinaciji s mojim najdražim načinom izražavanja – plesnom umjetnošću, usmjerila prema Poliklinici za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG do radnog mjesta fonetske ritmičarke, što bi ukratko značilo da kreativnim pokretom i plesom potičem govorno-jezični razvoj djece s teškoćama upravo na tom planu.
Prilagođavajući im neprestano priče i pjesmice, sve svjesnija njihovih potreba i sve sigurnija u svom pozivu, osvijestila sam da mi je postalo lakše, brže i jednostavnije, a na kraju i svrsishodnije, sama osmisliti ciljanu situaciju / igru / pjesmicu / govornu cjelinu, nego tragati za njom. Tako su se iz poteškoća počele rađati smjernice, jer kad vas dijete ne razumije i te kako postajete motivirani „staviti pravu riječ na pravo mjesto“, pravu rimu u pravi stih, pravi glas u pravi slog.
Na kraju se, dakle, ipak bavim arhitekturom, jer jezik je arhitektura misli. „Mišljenje je djelovanje u zamišljenom prostoru“, rekao je lijepo profesor Mihovil Pansini, a misli prenosimo jezikom. Stoga, ako se dijete ne kreće, ne istražuje sebe u kontaktu s konkretnim prostorom, teže će izgraditi svoje misli i naučiti ih izražavati putem jezika, čime slabi i njegova sposobnost učenja.
Nakon višegodišnjeg osmišljavanja kako kroz igre u prostoru oživjeti riječi, igrati se njima da bi naučili izgrađivati misli, riječi su se počele poigravati sa mnom i u svakodnevnom životu, vezano uz neku proživljenu situaciju, igru, razgovor, svađu, nezgodu… Tako se 2006. g. dogodila i Krava koja je bila plava, moja prva stihobasna prava. No, tada još nije niti znala da je stihobasna, a kamoli da je pred njom blistava stihobasnična karijera!
Jednostavno je, spletom okolnosti, par godina kasnije, u društvu još nekih likova iz mojih priča u stihovima, došetala do nakladničke kuće FoMa i urednice Roberte Šimunić, kojoj se toliko svidjela da ju je, uz prijatelja joj Konja, odlučila objaviti! I još k tome prihvatila ideju da ilustratori budu moja djeca, Nika i Luka, te da njihov otac, moj dragi Hrvoje, fotografira njihove uratke kako bi ušli u pravu, pravcatu – našu prvu slikovnicu, objavljenu 2015.g. Hvala joj!
Dok je Krava tražila svoj put, ja sam i dalje tražila svoj. Tako sam, uz već spomenuti rad s djecom s poteškoćama u govorno-jezičnom razvoju, predavala francuski jezik u više škola stranih jezika, prevodila s hrvatskog na francuski jezik i obrnuto te nekoliko godina bila vanjska suradnica na Katedri za francuski jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Neumorno upućujući sasvim malenu i onu već pomalo odraslu djecu na istraživanje, učenje i rast, i sama sam ušla u začarani krug cjeloživotnog napredovanja kroz plesne, dramske, lutkarske, literarne, likovne, poslovne i druge edukacije.
U takvoj neprestanoj razmjeni vlastitog i tuđeg rasta, osobnog učenja i podučavanja drugih; u toj šumi glasova od kojih me svaki jednako privlačio, sve jasnije i preciznije čula sam jedan sasvim novi glas – glas svog vlastitog stvaralaštva. I hrabro za njim krenula prema mjestu na kojem ste me sada pronašli!
foto: Hrvoje Sarajlija
Što je pisac / pjesnik htio reći? – često su nas u školi pitali nakon pročitanog teksta. A ja bih uvijek pomislila: Otkud da znam što je on htio reći? Ja samo mogu reći ono što sam ja čula / doživjela / naučila iz njegovih riječi, dok on možda uopće nije o tom razmišljao!
Upravo se u toj razmjeni mišljenja putem (izgovorene) riječi – toj moći transformacije jezika u mišljenju nekog drugog, a pogotovo u njegovoj govornoj interpretaciji, gdje jedna stanka, pogled ili gesta može u potpunosti izmijeniti smisao poruke – krije iskra koja me vodi u nova i nova istraživanja interpretacije, interakcije, komunikacije. I gdje se jako dobro zabavljam!
A bez zabave nema učenja, bez suptilnog osluškivanja nema suradnje, bez poštivanja drugog nema međusobne igre! Baš takvom učenju, suradnji, a ponajviše igri težim, kako u stvaranju svojih priča, tako i u njihovom širenju i dijeljenju putem svoje (S)tvornice rima. I ako se na kraju poklopimo u mišljenjima u onome Što je pisac htio reći? – nema sretnije osobe od mene! No, ako nam se mišljenja razlikuju – to je tek pravo bogatstvo u kojem se istovremeno otkrivam i pronalazim, dijelim i učim, sadim i rastem, zalijevam i listam! Hvala vam!
Što je pisac / pjesnik htio reći? – često su nas u školi pitali nakon pročitanog teksta. A ja bih uvijek pomislila: Otkud da znam što je on htio reći? Ja samo mogu reći ono što sam ja čula / doživjela / naučila iz njegovih riječi, dok on možda uopće nije o tom razmišljao!
Upravo se u toj razmjeni mišljenja putem (izgovorene) riječi – toj moći transformacije jezika u mišljenju nekog drugog, a pogotovo u njegovoj govornoj interpretaciji, gdje jedna stanka, pogled ili gesta može u potpunosti izmijeniti smisao poruke – krije iskra koja me vodi u nova i nova istraživanja interpretacije, interakcije, komunikacije. I gdje se jako dobro zabavljam!
A bez zabave nema učenja, bez suptilnog osluškivanja nema suradnje, bez poštivanja drugog nema međusobne igre! Baš takvom učenju, suradnji, a ponajviše igri težim, kako u stvaranju svojih priča, tako i u njihovom širenju i dijeljenju putem svoje (S)tvornice rima. I ako se na kraju poklopimo u mišljenjima u onome Što je pisac htio reći? – nema sretnije osobe od mene! No, ako nam se mišljenja razlikuju – to je tek pravo bogatstvo u kojem se istovremeno otkrivam i pronalazim, dijelim i učim, sadim i rastem, zalijevam i listam! Hvala vam!
foto: Hrvoje Sarajlija
