Nika Sarajlija
foto: Hrvoje Sarajlija
Mami i tati rođena sam prva. Kako bih što prije mogla samostalno istraživati čudesni svijet oko sebe, odlučila sam preskočiti puzanje i jednostavno krenuti u život vlastitim stopama. Takva sam i danas: često ne znam što bih prije. Tu nestrpljivost i neprestanu žudnju za još: učenjem, stvaranjem, istraživanjem, rastom, listanjem, cvjetanjem, plesanjem među oblacima, ponosno sam naslijedila od mame. Ali bio je tu i uzemljeni tata, koji me naučio usporiti, uživati u okusima, mirisima, vremenu koje kod njega kao da nema granica i oblacima koji nešto polaganije teku dok ih on strpljivo promatra, a kroz to sve i jednostavnijem pogledu na sve životne izazove.
Često razočarana i izgubljena u suvremenom svijetu ružnih riječi, tužnih lica i usamljenih ruku, utjehu i sreću tražim roneći kroz osmijehe, boje, pokret, dodir, zvuk, slike, riječi i svjetlo. Zato od svih vrsta mrakova najradije bježim u snove, tako da ćete me nakon 22 sata uglavnom pronaći upravo tamo – jer one noćne mrakove najbolje je ostaviti u mraku, tamnoplavom miru i sanjati. Međutim, vjerujem da je neke mrakove baš potrebno osvijetliti – snovima, a tako i postupcima. Upravo to moj je poziv, koji nastojim uobličiti kroz svoj rad.
Mami i tati rođena sam prva. Kako bih što prije mogla samostalno istraživati čudesni svijet oko sebe, odlučila sam preskočiti puzanje i jednostavno krenuti u život vlastitim stopama. Takva sam i danas: često ne znam što bih prije. Tu nestrpljivost i neprestanu žudnju za još: učenjem, stvaranjem, istraživanjem, rastom, listanjem, cvjetanjem, plesanjem među oblacima, ponosno sam naslijedila od mame. Ali bio je tu i uzemljeni tata, koji me naučio usporiti, uživati u okusima, mirisima, vremenu koje kod njega kao da nema granica i oblacima koji nešto polaganije teku dok ih on strpljivo promatra, a kroz to sve i jednostavnijem pogledu na sve životne izazove.
Nika Sarajlija
foto: Hrvoje Sarajlija
Često razočarana i izgubljena u suvremenom svijetu ružnih riječi, tužnih lica i usamljenih ruku, utjehu i sreću tražim roneći kroz osmijehe, boje, pokret, dodir, zvuk, slike, riječi i svjetlo. Zato od svih vrsta mrakova najradije bježim u snove, tako da ćete me nakon 22 sata uglavnom pronaći upravo tamo – jer one noćne mrakove najbolje je ostaviti u mraku, tamnoplavom miru i sanjati. Međutim, vjerujem da je neke mrakove baš potrebno osvijetliti – snovima, a tako i postupcima. Upravo to moj je poziv, koji nastojim uobličiti kroz svoj rad.
foto: Hrvoje Sarajlija
Osim kod kuće, među izrezuckanim kolažima i pastelama, moj umjetnički dar najviše se razvijao na satima matematike, fizike i solfeggia. Tada bih uronila u svoju glavu koja mi se tada činila šarenijom od formula, neparnih brojeva i intervala, i ispunjavala rubove bilježnica svakojakim likovima, izmaštanim oblicima, krivuljama i šarama. Danas, kada mi te iste šare plaćaju stanarinu, shvaćam bitnost neparnih, a i parnih brojeva, ali i dalje nismo srodne duše.
Tijekom tog, za mene vrlo zahtjevnog razdoblja osnovnoškolskih briga, svakodnevno se družim s crno-bijelim tipkama gdje s prof. Anom Studak, koja mi je glazbu objašnjavala svirajući po mojem ramenu i podlaktici, osim čarolije zvuka upoznajem ljepotu dodira koja će mi nešto kasnije otvoriti sasvim jedan novi svijet.
Kod kuće, za to vrijeme, po kuhinjskim i ostalim radnim i neradnim stolovima nastaju prve ilustracije Plave Krave, a postupno i ostale. Djetinje neopterećena likovnim znanjem i teorijom, slikovnice nastaju „onako, usput“ izmaštane. S vremenom i sve većim znanjem o vlastitom neznanju, raste i moje snažna želja za daljnjim učenjem o umjetnosti na bilo koji način.
Tako put nastavljam u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna na Aranžersko-scenografskom odjelu i u Školi suvremenog plesa Ane Maletić, u kojoj kroz ples pronalazim inspiraciju za sve što radim. Plešući kroz slike, pjevajući i slikajući kroz ples, upravo taj isti ples odvodi me u Austriju, u Linz na Anton Bruckner Privatuniversität gdje, osim plesa, studiram i plesnu pedagogiju. Moja stalna žudnja za još u međuvremenu me u koferu otkotrljala i do Lyona, gdje provodim izazovnih 5 mjeseci na Conservatoire National Supérieure Musique et Danse, nakon kojih se vraćam u Linz snažnija i odlučnija.
Danas znam koliko je puzanje važno. Osim kreativnošću, strastveno se bavim ljudskim razvojem i njegovim usmjerivanjem kroz terapiju i umjetnost te jako dobro znam koliko je svaki korak bitan za rast. Zato, osim plesnih, radim i svoje prve korake u svijetu terapije. Tako netom prije odlaska u Linz završavam edukaciju iz masaže u Zagrebu, a nešto kasnije, žudeći za još, i edukaciju za NCMT terapeuta kod Johanessa Randolfa u Linzu. Potom se, otkrivši Kraniosakralnu terapiju, u koju se zaljubljujem na prvi pogled, bacam u njezine nježne vode kroz edukacije na Upledger Institutu Hrvatske i Srbije kod Tünde Gyalai, znatiželjno još dublje otkrivajući moć dodira.
Svo to vrijeme, očaranost glazbom ostaje duboko utjelovljena u meni, a izlazi kroz glas koji i danas rado puštam da pleše i izvan mojeg srca. Osim pod tušem i u kuhinji može ga se čuti i na raznim ozbiljnim i neozbiljnim događanjima gdje, kroz hrvatske, francuske, engleske ili neke druge slogove, najčešće uz pratnju bratove gitare, nastojim njime dotaknuti što više duša.
Nakon preddiplomskog studija, kojeg završavam radom (Re)Finding Self, Finding Others Through Skin – Touch in Contemporary Dance Education, zapošljavam se u okolici Linza: u Regionalnoj glazbenoj školi u Amstettenu i Regionalnoj glazbenoj školi Steyr (i osnovnoj školi St.Anna u suradnji), gdje predajem klasični balet i suvremeni ples djeci od 3 pa sve do 18 godina. Upravo to iskustvo pruža mi dragocjeni neposredni uvid u razvoj čovjeka kroz sve faze i priliku za dublju spoznaju same sebe.
Smišljajući pjesmice, vježbice i pričice za te malene (i nešto veće) nožice, promatrajući njihove korake, skokove, padove, okrete, pitanja i rast, polako se vraćajući svojim crtarijama, bojama i onim djetinjim snovima, odlučujem nastaviti svoj studij u smjeru ilustracije i upisujem Diplomski studij Illustration based Narrative na sveučilištu ArtEZ u Arnhemu, u Nizozemskoj, gdje ćete me trenutno naći.
foto: Hrvoje Sarajlija
Osim kod kuće, među izrezuckanim kolažima i pastelama, moj umjetnički dar najviše se razvijao na satima matematike, fizike i solfeggia. Tada bih uronila u svoju glavu koja mi se tada činila šarenijom od formula, neparnih brojeva i intervala, i ispunjavala rubove bilježnica svakojakim likovima, izmaštanim oblicima, krivuljama i šarama. Danas, kada mi te iste šare plaćaju stanarinu, shvaćam bitnost neparnih, a i parnih brojeva, ali i dalje nismo srodne duše.
Tijekom tog, za mene vrlo zahtjevnog razdoblja osnovnoškolskih briga, svakodnevno se družim s crno-bijelim tipkama gdje s prof. Anom Studak, koja mi je glazbu objašnjavala svirajući po mojem ramenu i podlaktici, osim čarolije zvuka upoznajem ljepotu dodira koja će mi nešto kasnije otvoriti sasvim jedan novi svijet.
Kod kuće, za to vrijeme, po kuhinjskim i ostalim radnim i neradnim stolovima nastaju prve ilustracije Plave Krave, a postupno i ostale. Djetinje neopterećena likovnim znanjem i teorijom, slikovnice nastaju „onako, usput“ izmaštane. S vremenom i sve većim znanjem o vlastitom neznanju, raste i moje snažna želja za daljnjim učenjem o umjetnosti na bilo koji način.
Tako put nastavljam u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna na Aranžersko-scenografskom odjelu i u Školi suvremenog plesa Ane Maletić, u kojoj kroz ples pronalazim inspiraciju za sve što radim. Plešući kroz slike, pjevajući i slikajući kroz ples, upravo taj isti ples odvodi me u Austriju, u Linz na Anton Bruckner Privatuniversität gdje, osim plesa, studiram i plesnu pedagogiju. Moja stalna žudnja za još u međuvremenu me u koferu otkotrljala i do Lyona, gdje provodim izazovnih 5 mjeseci na Conservatoire National Supérieure Musique et Danse, nakon kojih se vraćam u Linz snažnija i odlučnija.
Danas znam koliko je puzanje važno. Osim kreativnošću, strastveno se bavim ljudskim razvojem i njegovim usmjerivanjem kroz terapiju i umjetnost te jako dobro znam koliko je svaki korak bitan za rast. Zato, osim plesnih, radim i svoje prve korake u svijetu terapije. Tako netom prije odlaska u Linz završavam edukaciju iz masaže u Zagrebu, a nešto kasnije, žudeći za još, i edukaciju za NCMT terapeuta kod Johanessa Randolfa u Linzu. Potom se, otkrivši Kraniosakralnu terapiju, u koju se zaljubljujem na prvi pogled, bacam u njezine nježne vode kroz edukacije na Upledger Institutu Hrvatske i Srbije kod Tünde Gyalai, znatiželjno još dublje otkrivajući moć dodira.
Svo to vrijeme, očaranost glazbom ostaje duboko utjelovljena u meni, a izlazi kroz glas koji i danas rado puštam da pleše i izvan mojeg srca. Osim pod tušem i u kuhinji može ga se čuti i na raznim ozbiljnim i neozbiljnim događanjima gdje, kroz hrvatske, francuske, engleske ili neke druge slogove, najčešće uz pratnju bratove gitare, nastojim njime dotaknuti što više duša.
Nakon preddiplomskog studija, kojeg završavam radom (Re)Finding Self, Finding Others Through Skin – Touch in Contemporary Dance Education, zapošljavam se u okolici Linza: u Regionalnoj glazbenoj školi u Amstettenu i Regionalnoj glazbenoj školi Steyr (i osnovnoj školi St.Anna u suradnji), gdje predajem klasični balet i suvremeni ples djeci od 3 pa sve do 18 godina. Upravo to iskustvo pruža mi dragocjeni neposredni uvid u razvoj čovjeka kroz sve faze i priliku za dublju spoznaju same sebe.
Smišljajući pjesmice, vježbice i pričice za te malene (i nešto veće) nožice, promatrajući njihove korake, skokove, padove, okrete, pitanja i rast, polako se vraćajući svojim crtarijama, bojama i onim djetinjim snovima, odlučujem nastaviti svoj studij u smjeru ilustracije i upisujem Diplomski studij Illustration based Narrative na sveučilištu ArtEZ u Arnhemu, u Nizozemskoj, gdje ćete me trenutno naći.
foto: Elias Choi Buttinger
Cijeli život plutajući među oblacima, najveća mi je želja približiti ih onima koji ih još nisu dotakli i o njima se ne usude niti sanjati. Bilo da se našli među mojim rukama, notama, krivuljama i likovima, ili umotani u vjetar mojega plesa, darujem upravo te oblake za odmoriti i obojati srca, glave i tijela.
U današnjem svijetu privilegija je odrastati u slozi i ljubavi, no to je svijet u kojeg vjerujem i želim pomoći drugima da vjeruju. Ono što je darovano meni – empatija, prisutnost, nježnost, smijeh, zagrljaj – želim darovati dalje.
Cijeli život plutajući među oblacima, najveća mi je želja približiti ih onima koji ih još nisu dotakli i o njima se ne usude niti sanjati. Bilo da se našli među mojim rukama, notama, krivuljama i likovima, ili umotani u vjetar mojega plesa, darujem upravo te oblake za odmoriti i obojati srca, glave i tijela.
U današnjem svijetu privilegija je odrastati u slozi i ljubavi, no to je svijet u kojeg vjerujem i želim pomoći drugima da vjeruju. Ono što je darovano meni – empatija, prisutnost, nježnost, smijeh, zagrljaj – želim darovati dalje.
foto: Elias Choi Buttinger
