Hrvoje Sarajlija
foto: Luka Sarajlija
Netko me jednom pitao Zašto baš fotografija?
Mislim da sam bio nesiguran i pomalo lijen za klasično, „ručno“ likovno obrazovanje u kojem je trebalo brusiti i ruke i um pa sam samoga sebe već u ranoj dobi u tom smjeru zakočio. Kad sam na početku osmog razreda dobio aparat za uvećavanje fotografija i prvi fotoaparat – tatin Zorki 4, moj likovni razvoj krenuo se nekako prirodno kotrljati u smjeru fotografije i nikada, zapravo, nije stao, samo se ponekad kratko ili malo dulje odmarao. Na kraju, učenje i razvoj fotografskog umijeća nije bio ni lakši ni kratkotrajniji, samo drugačiji od klasičnog likovnog razvoja.
Formalno obrazovanje iz fotografije dobio sam u sklopu izborne nastave u Centru za odgoj i obrazovanje u kulturi u Zagrebu. Nekoliko fotografija mi je objavljeno u tadašnjem omladinskom listu „Polet“, a imao sam i jednu manju samostalnu srednjoškolsku izložbu.
Fotografiranjem sam se u manjoj mjeri bavio tijekom studija kemije na zagrebačkom PMF-u. Nakon zaposlenja i zasnivanja obitelji fotografiranje je „na čekanju“ sve do završetka doktorskog studija na PBF-u 2016. godine kada se ponovo vraćam fotografiji, ali sada u potpuno drugom, digitalnom obliku. Kad danas razmišljam o periodu „mirovanja“ fotografije – nikad ga zapravo nije ni bilo. Slike se samo nisu materijalizirale.
Od motiva najviše volim snimati pejzaže – vodu, maglu, snijeg, po mogućnosti pri dugim ekspozicijama, i makrofotografiju kojima uglavnom pristupam minimalistički.
Osim vlastitog izričaja, fotografijom sudjelujem i u kreiranju autorskih obiteljskih slikovnica u okviru obrta Listam, fotografirajući sve ručno izrađene likovne uratke kako bi se digitalizirani mogli prenijeti u slikovnice. To često predstavlja pravi izazov zbog važnosti sitnih detalja, različitosti u teksturama i likovnim tehnikama koje treba što vjerodostojnije fotografirati kako bi ilustracije bile žive i „opipljive”.
Član sam Fotokluba Zagreb.
Netko me jednom pitao Zašto baš fotografija?
Mislim da sam bio nesiguran i pomalo lijen za klasično, „ručno“ likovno obrazovanje u kojem je trebalo brusiti i ruke i um pa sam samoga sebe već u ranoj dobi u tom smjeru zakočio. Kad sam na početku osmog razreda dobio aparat za uvećavanje fotografija i prvi fotoaparat – tatin Zorki 4, moj likovni razvoj krenuo se nekako prirodno kotrljati u smjeru fotografije i nikada, zapravo, nije stao, samo se ponekad kratko ili malo dulje odmarao. Na kraju, učenje i razvoj fotografskog umijeća nije bio ni lakši ni kratkotrajniji, samo drugačiji od klasičnog likovnog razvoja.
Hrvoje Sarajlija
foto: Luka Sarajlija
Formalno obrazovanje iz fotografije dobio sam u sklopu izborne nastave u Centru za odgoj i obrazovanje u kulturi u Zagrebu. Nekoliko fotografija mi je objavljeno u tadašnjem omladinskom listu „Polet“, a imao sam i jednu manju samostalnu srednjoškolsku izložbu.
Fotografiranjem sam se u manjoj mjeri bavio tijekom studija kemije na zagrebačkom PMF-u. Nakon zaposlenja i zasnivanja obitelji fotografiranje je „na čekanju“ sve do završetka doktorskog studija na PBF-u 2016. godine kada se ponovo vraćam fotografiji, ali sada u potpuno drugom, digitalnom obliku. Kad danas razmišljam o periodu „mirovanja“ fotografije – nikad ga zapravo nije ni bilo. Slike se samo nisu materijalizirale.
Od motiva najviše volim snimati pejzaže – vodu, maglu, snijeg, po mogućnosti pri dugim ekspozicijama, i makrofotografiju kojima uglavnom pristupam minimalistički.
Osim vlastitog izričaja, fotografijom sudjelujem i u kreiranju autorskih obiteljskih slikovnica u okviru obrta Listam, fotografirajući sve ručno izrađene likovne uratke kako bi se digitalizirani mogli prenijeti u slikovnice. To često predstavlja pravi izazov zbog važnosti sitnih detalja, različitosti u teksturama i likovnim tehnikama koje treba što vjerodostojnije fotografirati kako bi ilustracije bile žive i „opipljive”.
Član sam Fotokluba Zagreb.
Buđenje. / Awakening.
foto: Hrvoje Sarajlija
Osobni doživljaj mojih fotografija opisao sam u poruci posjetiteljima izložbe „Krivulje i odrazi“ 2025. g.: „Krivulja… crta koja ne mora biti ni iskrivljena ni ravna, ni u krivu ni u pravu. Ona oblikuje slike i priziva odraze iz naših sjećanja, poveznice na ono što smo vidjeli i doživjeli. Nagrađuje osjećajima ili nas ostavlja ravnodušnima.
Odrazi su naši doživljaji proživljenih smjehova, radosti, svjetlosti, topline, ali i mračnih nelagoda. Oni nam se vraćaju kao precizne, ali obrnute slike ili kao iskrivljeni predlošci. Moje tumačenje tih odraza samo je prijedlog za razumijevanje i objašnjavanje, nikako zapovijed. Stoga zrcaljenje nije samo fotografski točan prikaz stvarnosti, već slika, osjećaj, viđenje. (…)
Želio bih da svatko gleda moje slike kako zna, da ih doživi kako može, po mogućnosti dotakne i mir i strast koje sam osjećao otkidajući komadiće trenutaka od krivulje vremena i spremajući njihove odraze u sjećanja.“
Buđenje. / Awakening.
foto: Hrvoje Sarajlija
Osobni doživljaj mojih fotografija opisao sam u poruci posjetiteljima izložbe „Krivulje i odrazi“ 2025. g.: „Krivulja… crta koja ne mora biti ni iskrivljena ni ravna, ni u krivu ni u pravu. Ona oblikuje slike i priziva odraze iz naših sjećanja, poveznice na ono što smo vidjeli i doživjeli. Nagrađuje osjećajima ili nas ostavlja ravnodušnima.
Odrazi su naši doživljaji proživljenih smjehova, radosti, svjetlosti, topline, ali i mračnih nelagoda. Oni nam se vraćaju kao precizne, ali obrnute slike ili kao iskrivljeni predlošci. Moje tumačenje tih odraza samo je prijedlog za razumijevanje i objašnjavanje, nikako zapovijed. Stoga zrcaljenje nije samo fotografski točan prikaz stvarnosti, već slika, osjećaj, viđenje. (…)
Želio bih da svatko gleda moje slike kako zna, da ih doživi kako može, po mogućnosti dotakne i mir i strast koje sam osjećao otkidajući komadiće trenutaka od krivulje vremena i spremajući njihove odraze u sjećanja.“
Svojim fotografskim slikama sudjelovao sam na više grupnih izložbi, a samostalno izlagao na dvije, od kojih je druga „putujuća“:
svibanj, 2025., Fotagalerija Centra kulture Dubrava, Zagreb
Mrtvi krajobraz. / Dead landscape.
foto: Hrvoje Sarajlija
Fotografije su velikim dijelom snimane tehnikom duge ekspozicije kako bi se, pojednostavljujući kompoziciju, neutralizirala pozadina i izolirao objekt. Osim toga, dugom ekspozicijom moguće je zabilježiti pokret dinamizirajući i detaljnije opisujući objekt u vremenu, odnosno dodati slici treću dimenziju.
Ciklus fotografija, mahom crno-bijelih zrcali autorovu umješnost zabilješke i disanja trenuka kroz poeziju stanke. Hrvoje haikuovski bilježi nepokretno i pokretno dugom ekspozicijom, nepoterećenim kadrom, a opet iznimnom ravnotežom i kompozicijom. Nerijetko je gledati u neku od fotografija poput čitanja slikovitog Jukia Mishime ili razumijevanja (osjetilnog) svemira u stihovima Moritakea:
Nije toliko u cvijetu
koliko u nosu:
miris.
Hrvoje se ne plaši prostora i pušta da prostor pripovijeda, bio on tek mikrokozam paukova dana ili otočna dimenzija u kojoj je srijeda nedjelja, a nedjelja višestoljetni petak. Majstorsko balansiranje kontrasta u bjelini i tami ne priziva dramu, već zrcali tišinu i beskraJ objektivne sekunde. Jer jezik je ovdje, iako tih, itekako moćan.
Motrimo li ga, ne možemo ga vidjeti;
Osluškujemo li ga, ne možemo ga čuti.
No, ako se njime služimo, neiscrpan je.
Izložba je djelić estetike koju Hrvoje radi u duhu zen filozofije. Hrvoje ima nevjerojatan osjećaj za minimalizam u kojem pomoću dugih ekspozicija čisti sve ono nebitno i svodi doslovno na grafički znak. Ljepota tih nekoliko linija otkriva nam ljepotu cijelog svemira. On ljepotom u mikrokozmosu otkriva puno širu sliku ovog svijeta.
Zanimljivo je da je većina tih radova nastala na izmaku korone, svi smo bili sudionici tog vremena i na neki način bili otuđeni jedni od drugih. I zanimljivo je da je kroz svaki ovaj rad provučena svojevrsna tišina. A živjeli smo doslovno izolirani po kućama, nismo mogli vidjeti svoje roditelje, naročito ove starije. Mnogi naši poznanici su, nažalost, preminuli u tom ludilu, tako da je bila izrazito napeta atmosfera, dok Hrvoje meditativni mir pronalazi snimajući prirodu na njemu svojstven način.
Uistinu sve je svedeno na nadrealnu atmosferu. Taj prostor koji s jedne strane nestaje, paradoksalno postaje opipljiv. Izrazito je komplicirano, a opet tako jednostavno. Ono što je također zanimljivo da je ovo Hrvoju prva samostalna izložba. No, on već ima iskustvo, a ima i strast. I dalje će kao fotograf, kroz razmjenu iskustva, posebno kao član Fotokluba Zagreb, rasti. Prema ovom viđenom, to je izrazito zrelo, izrazito jako, izrazito zaokruženo, drugim riječima prekrasno!
Ova će izložba malo koga ostaviti ravnodušnim. Njegovi odrazi negdje su jedva vidljivi, a negdje su praktički nevidljivi. I to je ta nekakva ljepota da u svemu moramo tražiti smisao, koliko god nam se nekakav oblik, forma ili neki događaj činio beznačajnim, on to nije!
svibanj, 2025., Fotagalerija Centra kulture Dubrava, Zagreb
Fotografije su velikim dijelom snimane tehnikom duge ekspozicije kako bi se, pojednostavljujući kompoziciju, neutralizirala pozadina i izolirao objekt. Osim toga, dugom ekspozicijom moguće je zabilježiti pokret dinamizirajući i detaljnije opisujući objekt u vremenu, odnosno dodati slici treću dimenziju.
Mrtvi krajobraz. / Dead landscape.
foto: Hrvoje Sarajlija
Ciklus fotografija, mahom crno-bijelih zrcali autorovu umješnost zabilješke i disanja trenuka kroz poeziju stanke. Hrvoje haikuovski bilježi nepokretno i pokretno dugom ekspozicijom, nepoterećenim kadrom, a opet iznimnom ravnotežom i kompozicijom. Nerijetko je gledati u neku od fotografija poput čitanja slikovitog Jukia Mishime ili razumijevanja (osjetilnog) svemira u stihovima Moritakea:
Nije toliko u cvijetu
koliko u nosu:
miris.
Hrvoje se ne plaši prostora i pušta da prostor pripovijeda, bio on tek mikrokozam paukova dana ili otočna dimenzija u kojoj je srijeda nedjelja, a nedjelja višestoljetni petak. Majstorsko balansiranje kontrasta u bjelini i tami ne priziva dramu, već zrcali tišinu i beskraJ objektivne sekunde. Jer jezik je ovdje, iako tih, itekako moćan.
Motrimo li ga, ne možemo ga vidjeti;
Osluškujemo li ga, ne možemo ga čuti.
No, ako se njime služimo, neiscrpan je.
Izložba je djelić estetike koju Hrvoje radi u duhu zen filozofije. Hrvoje ima nevjerojatan osjećaj za minimalizam u kojem pomoću dugih ekspozicija čisti sve ono nebitno i svodi doslovno na grafički znak. Ljepota tih nekoliko linija otkriva nam ljepotu cijelog svemira. On ljepotom u mikrokozmosu otkriva puno širu sliku ovog svijeta.
Zanimljivo je da je većina tih radova nastala na izmaku korone, svi smo bili sudionici tog vremena i na neki način bili otuđeni jedni od drugih. I zanimljivo je da je kroz svaki ovaj rad provučena svojevrsna tišina. A živjeli smo doslovno izolirani po kućama, nismo mogli vidjeti svoje roditelje, naročito ove starije. Mnogi naši poznanici su, nažalost, preminuli u tom ludilu, tako da je bila izrazito napeta atmosfera, dok Hrvoje meditativni mir pronalazi snimajući prirodu na njemu svojstven način.
Uistinu sve je svedeno na nadrealnu atmosferu. Taj prostor koji s jedne strane nestaje, paradoksalno postaje opipljiv. Izrazito je komplicirano, a opet tako jednostavno. Ono što je također zanimljivo da je ovo Hrvoju prva samostalna izložba. No, on već ima iskustvo, a ima i strast. I dalje će kao fotograf, kroz razmjenu iskustva, posebno kao član Fotokluba Zagreb, rasti. Prema ovom viđenom, to je izrazito zrelo, izrazito jako, izrazito zaokruženo, drugim riječima prekrasno!
Ova će izložba malo koga ostaviti ravnodušnim. Njegovi odrazi negdje su jedva vidljivi, a negdje su praktički nevidljivi. I to je ta nekakva ljepota da u svemu moramo tražiti smisao, koliko god nam se nekakav oblik, forma ili neki događaj činio beznačajnim, on to nije!
prosinac, 2025., Galerija KGZ Kajfešov brijeg, Zagreb
Prizor. / A Scene.
foto: Hrvoje Sarajlija
Izložene fotografske slike nastale su tijekom šetnji iznad oblaka, u oblacima i malo niže, gdje se umor rasplinjuje u uzdasima pejzaža, nestaje u planinskim vjetrovima i vraća se kao svjež dah u naše obnovljene živote, od Cipra preko Hrvatske do Slovenije.
Iako spojene u sintagmu koja će mnogima poručiti da se radi o neredu i nečemu nespretno postavljenom, riječi zbrda i zdola Hrvoje opet spaja u harmoničnu, mirnu, nevjerojatno moćnu strukturu (nepokretnih) volumena prirode i (slobodnih) trenutaka života i živoga – to su (z)brda i (z)dolovi i sve između što glasno, a opet mahom crno-bijelo progovara prštavim životom koji se odvija negdje iza glava i umova upletenih u gradske, isuviše saturirane živote.
Gledanje Hrvojevih pejzaža uzimanje je, tj. imanje privilegije zaustaviti se, udahnuti zvuk, omirisati boju koja se skriva u crnobijelim nijansama. Svaka je scena, bilo ona koju nosi jutarnja izmaglica, bilo igličasti snijeg ili osunčana strana goleme stijene, uvid u ritam planete, čiji se udasi i izdasi mjere na milijunskoj skali, a mi se nađosmo negdje između. I upravo te mitske trenutke, te male tišine prije udaha I izdaha, Hrvoje lovi u prostoru između (z)brda i (z)dola.
Kao i u prošlom ciklusu, u kojem je oslikao glasnu tišinu mora i života upletenog u nj, ovim nas fotografskim ciklusom autor postavlja na mjesto na kojemu nam je stati, udahnuti, čuti, ne prozboriti puno, a zboriti sve vjetrove i mijene dana. I sva ona buka i zvukovna kakofonija grada i urbanoga, rastaču se pred još glasnijom tišinom, onom između.
Onom zbrda i zdola.
Fotografija je baš poput knjige, prostor između stvarnosti i njezina tumačenja.
Hrvoje fotografijom bilježi ono što jest – tren, situaciju, oblik. Ova izložba podsjeća nas da granice između medija nisu čvrste nego porozne i umjetnik ih pretvara u mjesto susreta, u novu stvarnost koja se može zaustaviti, preobojati, preispitati. I dok gledamo ove radove, u nama se rađa pitanje: koliko je svijet oko nas fotografija, a koliko slika?
Knjižnica je susret prostora, ideja i doživljaja, a danas i susret dviju umjetnosti (riječi i fotografije).
Obje traže od nas istu vještinu – ČITANJE.
Čitanje sebe, čitanje trenutka, čitanje svijeta.
U vremenu kada se slike izmjenjuju brže od riječi, Hrvoje nas svojom fotografijom vraća sporijem ritmu, nalik čitanju. Onome u kojem se misao razvija, gradi polako sloj po sloj i u kojem otkrivamo onoliko koliko smo spremni uložiti u sebe.
Kao što knjižnica nije tek zbirka knjiga, tako ni ova izložba nije samo niz fotografija. To je poziv da gledamo znatiželjno, strpljivo, prisutno. Da pokušamo „čitati“ svjetlo, pokret, odnos ljudi i prostora polako otkrivajući priče koje su svuda oko nas – u svakom trenutku objektiva.
Prizor. / A Scene.
foto: Hrvoje Sarajlija
prosinac, 2025., Galerija KGZ Kajfešov brijeg, Zagreb
Izložene fotografske slike nastale su tijekom šetnji iznad oblaka, u oblacima i malo niže, gdje se umor rasplinjuje u uzdasima pejzaža, nestaje u planinskim vjetrovima i vraća se kao svjež dah u naše obnovljene živote, od Cipra preko Hrvatske do Slovenije.
Iako spojene u sintagmu koja će mnogima poručiti da se radi o neredu i nečemu nespretno postavljenom, riječi zbrda i zdola Hrvoje opet spaja u harmoničnu, mirnu, nevjerojatno moćnu strukturu (nepokretnih) volumena prirode i (slobodnih) trenutaka života i živoga – to su (z)brda i (z)dolovi i sve između što glasno, a opet mahom crno-bijelo progovara prštavim životom koji se odvija negdje iza glava i umova upletenih u gradske, isuviše saturirane živote.
Gledanje Hrvojevih pejzaža uzimanje je, tj. imanje privilegije zaustaviti se, udahnuti zvuk, omirisati boju koja se skriva u crnobijelim nijansama. Svaka je scena, bilo ona koju nosi jutarnja izmaglica, bilo igličasti snijeg ili osunčana strana goleme stijene, uvid u ritam planete, čiji se udasi i izdasi mjere na milijunskoj skali, a mi se nađosmo negdje između. I upravo te mitske trenutke, te male tišine prije udaha I izdaha, Hrvoje lovi u prostoru između (z)brda i (z)dola.
Kao i u prošlom ciklusu, u kojem je oslikao glasnu tišinu mora i života upletenog u nj, ovim nas fotografskim ciklusom autor postavlja na mjesto na kojemu nam je stati, udahnuti, čuti, ne prozboriti puno, a zboriti sve vjetrove i mijene dana. I sva ona buka i zvukovna kakofonija grada i urbanoga, rastaču se pred još glasnijom tišinom, onom između.
Onom zbrda i zdola.
Fotografija je baš poput knjige, prostor između stvarnosti i njezina tumačenja.
Hrvoje fotografijom bilježi ono što jest – tren, situaciju, oblik. Ova izložba podsjeća nas da granice između medija nisu čvrste nego porozne i umjetnik ih pretvara u mjesto susreta, u novu stvarnost koja se može zaustaviti, preobojati, preispitati. I dok gledamo ove radove, u nama se rađa pitanje: koliko je svijet oko nas fotografija, a koliko slika?
Knjižnica je susret prostora, ideja i doživljaja, a danas i susret dviju umjetnosti (riječi i fotografije).
Obje traže od nas istu vještinu – ČITANJE.
Čitanje sebe, čitanje trenutka, čitanje svijeta.
U vremenu kada se slike izmjenjuju brže od riječi, Hrvoje nas svojom fotografijom vraća sporijem ritmu, nalik čitanju. Onome u kojem se misao razvija, gradi polako sloj po sloj i u kojem otkrivamo onoliko koliko smo spremni uložiti u sebe.
Kao što knjižnica nije tek zbirka knjiga, tako ni ova izložba nije samo niz fotografija. To je poziv da gledamo znatiželjno, strpljivo, prisutno. Da pokušamo „čitati“ svjetlo, pokret, odnos ljudi i prostora polako otkrivajući priče koje su svuda oko nas – u svakom trenutku objektiva.
svibanj-lipanj, 2026., Galerija Gradske knjižnice Ante Kovačića, Zaprešić
Jutarnja pastorala. / Morning Pastorale.
foto: Hrvoje Sarajlija
Na izložbi je prikazan dio fotografija izložbe “Zbrda-zdola” koja je održana u prosincu 2025. godine u Galeriji KGZ Kajfešov brijeg u Zagrebu.
Izložba je dio programa „Zelena knjižnica za zeleni Zagreb“ sufinanciranog sredstvima Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija.
U pejzažima Hrvoja Sarajlije priroda se objavljuje kao prostor tišine, sklada i sabranoga mira. Pred nama se otvara svijet koji nas okružuje – i to onaj njegov najljepši dio – svjetlost što klizi preko travnjaka, uhvaćeni vjetar, tamni obrisi planina, osamljena stabla, kamenite padine i magle koje brišu granice između zemlje i neba. Krajolici se velikodušno prostiru pred nama najčešće u ptičjoj perspektivi, a raspored planova vodi naše oko od najsitnijih detalja prema daljinama stavljajući nas u ulogu svevidećeg promatrača. Svaki je prizor koliko i dio prirode toliko i cjelina za sebe – zaokružena, završena, savršena… uhvaćena objektivom s osobitom osjetljivošću fotografa za ono što je – koliko krhko toliko i snažno, koliko prolazno toliko i vječno.
Autor promatra prirodu senzibilnim, istančanim okom, uočavajući ritmove, odnose tekstura i detalje koji bi lako promakli površnom pogledu užurbanih prolaznika, šetača, planinara: treperenje vlati na svjetlu, susret tame i bjeline, mekoću izmaglice i mir koji nastaje u odmjerenim kontrastima. Iako polazi od realističnog motiva, umjetnička ga obrada postupno vodi prema stilizaciji, a na pojedinim mjestima i prema rubu apstrakcije.
Vrhunska tehnika ovdje nije sama sebi svrhom, nego postaje sredstvo posredovanja – način da umjetnik između viđenoga svijeta i promatrača uspostavi tih i dubok odnos. Tako priroda pred nama više nije samo zabilježen motiv, nego doživljaj – prostor unutarnje tišine, sabranosti i sklada, ali isto tako i poziv da potražimo ljepote prirode i pronađemo sebe.
svibanj-lipanj, 2026., Galerija Gradske knjižnice Ante Kovačića, Zaprešić
Na izložbi je prikazan dio fotografija izložbe “Zbrda-zdola” koja je održana u prosincu 2025. godine u Galeriji KGZ Kajfešov brijeg u Zagrebu.
Izložba je dio programa „Zelena knjižnica za zeleni Zagreb“ sufinanciranog sredstvima Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija.
Jutarnja pastorala. / Morning Pastorale.
foto: Hrvoje Sarajlija
U pejzažima Hrvoja Sarajlije priroda se objavljuje kao prostor tišine, sklada i sabranoga mira. Pred nama se otvara svijet koji nas okružuje – i to onaj njegov najljepši dio – svjetlost što klizi preko travnjaka, uhvaćeni vjetar, tamni obrisi planina, osamljena stabla, kamenite padine i magle koje brišu granice između zemlje i neba. Krajolici se velikodušno prostiru pred nama najčešće u ptičjoj perspektivi, a raspored planova vodi naše oko od najsitnijih detalja prema daljinama stavljajući nas u ulogu svevidećeg promatrača. Svaki je prizor koliko i dio prirode toliko i cjelina za sebe – zaokružena, završena, savršena… uhvaćena objektivom s osobitom osjetljivošću fotografa za ono što je – koliko krhko toliko i snažno, koliko prolazno toliko i vječno.
Autor promatra prirodu senzibilnim, istančanim okom, uočavajući ritmove, odnose tekstura i detalje koji bi lako promakli površnom pogledu užurbanih prolaznika, šetača, planinara: treperenje vlati na svjetlu, susret tame i bjeline, mekoću izmaglice i mir koji nastaje u odmjerenim kontrastima. Iako polazi od realističnog motiva, umjetnička ga obrada postupno vodi prema stilizaciji, a na pojedinim mjestima i prema rubu apstrakcije.
Vrhunska tehnika ovdje nije sama sebi svrhom, nego postaje sredstvo posredovanja – način da umjetnik između viđenoga svijeta i promatrača uspostavi tih i dubok odnos. Tako priroda pred nama više nije samo zabilježen motiv, nego doživljaj – prostor unutarnje tišine, sabranosti i sklada, ali isto tako i poziv da potražimo ljepote prirode i pronađemo sebe.
– 1. nagrada – fotografija „Vizija.“ – klupsko natjecanje Fotokluba Zagreb „Zagreb i Zagrepčani“ 2026.
– FIAP priznanje (Honorable Mention) – fotografija „Forgotten.“ u kategoriji Voda na 12. međunarodnom salonu fotografije „Pannonia Reflections“ u Lendavi, Slovenija, 2026.
– priznanja (Honorable Mention) – fotografije „Contemplation on the Rocks.“ i „A Scene.“ u kategoriji Landscape, fotografija „Marina Incognito – Soundwave.“ u kategoriji Architecture i fotografija „Guardian – the Lantern“ u kategoriji Fine Art na Monochrome Photography Awards, 2025.
– priznanja (Honorable Mention) – serija fotografija „Marina Incognito.“ u kategoriji Fine Art i fotografija „A Scene.“ u kategoriji Landscape na Minimalist Photography Awards, 2025.
– priznanja (Honorable Mention) – fotografije „A Scene.“ i „Strong.“ u kategoriji Fine Art – Minimalism na Tokyo International Foto Awards (TIFA), 2025.
– priznanje (Honorable Mention) – fotografije „Untitled.“ u kategoriji Nature i „Up.“ u kategoriji Fine Art na Monochrome Photography Awards, 2024.
– 3. nagrada – serija fotografija „Marina Incognito.“ u kategoriji Fine Art-Minimalism na Tokyo International Foto Awards (TIFA), 2024.
– priznanje (Honorable Mention) – serija fotografija „Hibernation.“ u kategoriji Fine Art-Minimalism na Tokyo International Foto Awards (TIFA), 2024.
– priznanja (Honorable Mention) – fotografije „A Bride.“ i „Creapure“ u kategoriji Nature i „Awakening.“ u kategoriji Landscapes na Monochrome Photography Awards, 2023.
– priznanja (Honorable Mention) – fotografija „Awakening.“ u kategoriji Fine Art-Landscape i „Mountain Lilly – The Game of Lights.“ u kategoriji Nature/Flowers na Tokyo International Foto Awards (TIFA), 2023.
– priznanja (Honorable Mention) – fotografije „Dead Landscape.“, „Forgotten.“ „Into the Light.“, „Kala.“ i „Two Friends.“ u kategoriji Fine Art; „Emerging.“ u kategoriji Nature na Monochrome Photography Awards, 2022.
– priznanje (Honorable Mention) – fotografija „Two Friends.“ u kategoriji Fine Art Landscapes na International Photography Awards (IPA), 2022.
– priznanje (Honorable Mention) – fotografija „Poppy Ballett“ u kategoriji Nature na Monochrome Photography Awards, 2021.
